Gradjanstvo i činovništvo, dakle srednja klasa je u Zagrebu danas jedini pravi nosilac društvenosti. Ton našeg društva je dakle buržoaski s tim manama, da specijalno gradjanski, trgovački i obrtnički naši krugovi ostaju patriotski, oskudijevajući često inteligencijom, a birokratski nemaju novaca i dosta patriotizma u slučaju, kada nisu neinteligentni.

Zagrebačka društva još ne stvoriše Društva, jer Zagreb još nije pravi centar, a samo centralizovana društva i narodi imaju Društvo.

Pariz dominira Francuskom i elegancijama svijeta, jer je i danas centar francuske i svjetske elite. Beograd ima već Društvo, jer je centralizovana Srbija.

Nesrećne naše prilike političke dakle u prvom redu ubijaju društvenost zagrebačku, jer Zagreb još nije središte politike, a kamoli trgovine svih zemalja hrvatskih.

Glavni grad tek imenom, a u stvari provincijsko mjesto kao Split ili Sarajevo, bez tradicijske gosparske finoće i kozmopolitske privlačivosti još dan danas stilizovanog i bogatog Dubrovnika.

Što ćemo, mi Zagrepčani smo provincijalci, obmanjujući sebe i druge, da smo velegradjani. Mala Rijeka je u stvari više velegrad od Zagreba, gdje se toliko svi poznaju medjusobno i uzajamno si zaviruju sve do dna želuca kao na selu. Paradiz “trača” i klevete.

Pa onda kaste, sekte, stranke. Frankovci imaju svoja, madžaroni svoja, slavosrbi svoja društva. Židovi žive za sebe, a pravoslavni su još ekskluzivniji.

Na jednoj je strani gradjanstvo, na drugoj činovništvo, na trećoj vojska, na četvrtoj svećenstvo, na petoj radništvo. Glumci žive sasvim odijeljeno. Umjetnici, slikari i kipari još više.

Prava, visoka, društvenost nije ušla u domove, već je na polju, u nekoliko patriotskih, naročito pjevačkih društava. Glavni naš društveni faktor je alkohol, vino.

Mi nemamo onog pravog Društva, jer kod nas samo vino stvara društvenost, pa ne znam, je li zagrebačko društvo posljedica alkoholizma ili je alkoholizam posljedica zagrebačke društvenosti.

I naši klubovi su društva za konsumiranje alkohola. Mi nemamo klubova kao Mermaid-Club, kojemu bijahu članovi Shakespeare, Ben Jonson, Chapman, Baumont i Fletcher, ili kao Bentley-Club, kamo su išli Newton, Wren, Evelyn, Locke.

U klubu, kojemu sam ja član, čak se ne pije. Klubovi su kod nas čitaonice, kafane bez kave. Zagrebačka društvenost je dakle društvenost gostionička i kafanska.

Naš salon je u krčmi ili u kafani. Bez kafanara i krčmara nema kod nas društvenosti. Zato nema kod nas prave društvenosti, jer ti oblici vinskog drugovanja izlučuju iz društva glavni društveni elemenat: ženu.

Ne pijano lice, već “vedro umno naličje” – veli Emerson – “je cilj naobrazbe”. Mi još nismo društveni u višem smislu, jer ne možemo i ne znamo biti društveni bez alkohola.

Zagreb će tek onda imati društvo, kada birtaš prestane biti centar zagrebačkog društva, a alkohol glavni izazivač prave, neusiljene društvenosti.

Ne stvorivši još ni pravog zagrebačkog društvenog jezika, mi ne možemo imati pravog zagrebačkog romana ili socijalne komedije.

Ono malo djela, što tobože opisuje otmjenije zagrebačko društvo, imaju sasvim netačan, nerealan, lažan dijalog, jer znamo, da bolji naši krugovi govore i danas njemački ili vrlo rdjavo hrvatski.

Stari kajkavski duh – što ga Šenoa tako divno opisuje, našavši ga u gradjanstvu i u našem srednjem plemstvu, neopazice izumire s ostalim lijepim starinama i regionalnim vrijednostima, a Društvo s novim oblicima i izrazima se u Zagrebu još nije stvorilo.

Stari Zagreb umire, novi se tek radja, a u takvim prilikama ne može biti društvenog života s jedinstvenim socijalnim stilom. Moliere i Thackeray mogahu govoriti, jer bijahu kritični glasovi ustaljenih zakona prefinjenog društvenog života i kritike društvene.

Mi takvih društvenih kritičara ne možemo imati, jer još nemamo Društva. Zato se u Zagrebu tako teško kompromitovati, te ovdje kompromituje samo talenat i karakter, pa su tu kompromitovani samo oni, koji – nisu kompromitovani. Da danas živi, kako je živio Vraz, bio bi smatran parasitom.