Dne 15. prosinca 1863. bude prvi put pjevana Zajčeva opereta “Momci na brod!” i burno primljena od bečkoga obćinstva. Odmah iza toga slijedile su operete “Fitzliputzli”, “Lazaroni”, “Mračnjaci”,
“Boysiska vještica”, “U Meku”, “Sonambula”, “Otmica Sabinjanka”, “Sastanak u Švajci”, “Župni sud”, “U novi svijet”, “Djevojački sni”, “Dva brata, dvije sestre”, “Strijelac od Pottensteina”, “Majstor Puff”.

Većina tih opereta bila je pjevana ne samo na bečkim pozornicama, nego i po Njemačkoj, Češkoj, Poljskoj, Italiji, Austriji, a dakako i u Hrvatskoj.

U svim tim skladbama vidi se živa i bujna Zajčeva fantazija i neobična mu plodnost. U Beču sastao se Zajc sa svojim bivšim učenikom Dežmanom, a Dežman je uveo u Zajčevu kuću Fr. Markovića, Šenou, Mirka Bedekovića, Zahara i Mažuranića.

U Zajčevu je kuću znao doći i biskup Strossmayer, a i Matilda Malingerova – za onda još vatrena Hrvatica.

Obćeći Zjc sa svojim zemljacima, počeo je sastavljati kompozicije slavenskoga karaktera, navlastoto za bečko pjevačko društvo, te je u to doba napisao i poznate krasne zborove: “U boj”, “Večer na Savi”, “Iztočna zora”, “Kad”, pa “Slavensku četvorku” i “Hrvatski mazur”.

U to se potajice pronosila u Zagrebu želja, da se opereta u narodnom kazalištu zamijeni sa operom, a Zajc da joj bude ravnateljem. Stajalo je to truda i dopisivanja dok nijesu zasnovatelji te misli Žigrović, Dežman, Perkovac, Trnski, Marković i Šenoa održali pobjedu, te Zajc početkom g. 1870. dodje zbilja u Zagreb.

Kod prve pjevane predstave, što ju je dirigovao na zagrebačkoj pozornici Zajc, pozdravila ga je zanosna publika burnim ovacijama; Trnski mu je spjevao uzhitnu pjesmicu, a Marković ga pozdravio govorom i predao mu dragocjenu šibku ravnalicu.

Bijaše to prizor zanosit, prelijep, kakav samo biti može, kad plamen bukne u srcu Hrvata.

Od tada se računala stalna hrvatska opera u Zagrebu, jer ljudi, koji su radili o tom, da se Zajc stalno nastani u Zagrebu, nijesu mislili namaknuti našemu kazalištu samo ravnatelja operete, već se je upravo mislilo na operu, iz koje da se razvije i narodna hrvatska opera, započeta toli lijepo ženijalnim Vatroslavom Lisinskim.

Prvu je iznjeo Zajc operu Verdijev “Trovatore”, kojemu je kašnje slijedilo 17 opera, medju kojima tri izvorne: dvije vlastite “Mislav” (libreto od Markovića) i “Ban Leget (od Dežmana), te Lisinskovu operu “Ljubav i zloba”.

Tako je prije 17 godina ocrtao u “Viencu” Zajčev vjekopis August Šenoa. U 17 godina pojavili su se u Hrvatskoj mnogi domaći sinovi učenjaci i umjetnici – ali prvenstvo hrvatskih i svih južnoslovjenskih skladatelja održao je Zajc.

Samo udružena genijalnost i marljivost može proizvesti onoliku skladateljsku plodnost, kakvu nam pokazuje broj Zajčevih kompozicija; samo njihov popis iznjeo bi čitavu knjigu!

A to je mnogo, neobično za čovjeka, koji je kraj svog skladateljskog rada bio ravnateljem opere, profesorom i ravnateljem narod. zem. glazbenog zavoda.

Gdje je hrvatskih grla, zna se za Zajčevo ime, a šta je hrv. pjevačica i pjevača umjetnika, prošli su, s malom iznimkom, Zajčevu školu.

Od opera složio je Zajc od god. 1876. još ove: “Nikola Šubić Zrinjski” (libreto od Badalića), “Lizinka” (J.E. Tomić), “Pan Tvradovski” (J.E. Tomić), “Zlatka” (A. Harambašić), “Gospodje i Husari” (J.E. Tomić), “Afrodita” (Nik. Milan), “Kraljev hir” (Stjepan pl. Miletić) i napisao glazbu Gundulićevoj “Dubravki”.

Kraj toga pisao je svu silu orkestralnih radnja (“Slavenska ouvertura”), misa, kantata i oratorija, te najnovije djelo, što ga upravo dovršava “Trilogija” (na osnovu hrv. narod. pjesama) nosi broj opusa 815!

Dičnom našem skladatelju želimo od srca, da se još dugo naužije čiloga zdravlja, jer je Zajčev duh još uvijek mlad, mašta živa, radinost neumorna – i jer je “Zajc čovjek žive fantazije, pun zanosa i tvorne sile, iskren rodoljub, koji je izašao već prije na glas pred talijanskim i njemačkim svijetom, nu zabacio tudje lovore i vratio se u svoju domovinu, u malenu Hrvatsku, da nam svojom silom razigra srce.”