Kad je na početku devetnaestog stoljeća barokni stil po malo izumirao a empire stil u svom razvitku bio naglo zapriječen počelo se tražiti u prijašnjim epohama i stilovima, ne bi li se kako iz raznih elemenata na novo oživio interes za umjetničko shvaćanje.

Tako vidimo, da su u prvoj polovini stoljeća redomice bili svi stilovi od antiknog do empira na dnevnom redu. Schinkel je uveo antiku. Kad se razmahala ideja nacionaliteta, a tim i u svim umjetnostima prevladjivala romantika vraćali su se graditelji na romanski, a kasnije na gotski stil.

Već se u tom vidi da se arhitektura nije nužnom i logičnom evolucijom razvijala nego da je izvana unesen stil i primijenjen arhitekturi. Kad je u slikarstvu i književnosti prevladjivala antika, nicale su iz zemlje antikne gradjevine.

Kad je preoteo mah gotski stil gradilo se sve gotskim, bila to crkva ili palača. Gottfried Semper, koji je barem u teoriji prvi inaugurirao moderno shvaćanje u arhitekturi opet je podigao sa svojom školom renaissancu, a iza toga, javljao se opet barokni stil, pa rococo, a na posljetku opet empire.

Tako vidimo neko traženje, neku nestalnost. Arhitekti ili bolje nearhitekti, proglasili su ovaj ili onaj stil modernim i onda se gradilo u tom stilu ne pitajući da li je to logično.

Naročito u Austriji i u Njemačkoj bila je arhitektura bez ikakvog stalnog temelja i odredjenih ciljeva.

Zato nam je razumljivo, što mi još danas na svakom koraku vidimo, kako je koja kuća gradjena u baroku ili renaissanci, a da se ne zna zašto da je stubište radi materijala i konstrukcije u kojem drugom stilu a udjemo li u stanove naći ćemo jednu sobu altdeutsch, drugu empire, a k svemu tomu moderne ljude koji se nikako ne mogu snaći na onim stolicama u rococo-stilu i.t.d.

Arhitekti su moguće bili posljednji, koji su spoznali, da je svaki stil produkt svog vremena, da se moderni život ne može kretati medju antiknim gradjevinama.

Medju tim se u Francuskoj arhitektura konsekventnije razvijala. Tradicije Ljudevita xiii. i xiv. pomno su se čuvale i iz njih se razvijala postepeno arhitektura.

Na Ecole des Beaux Arts i na akademiji u Rimu strogo se pazilo na razvitak, tako te nisu bili mogući oni bezrazložni skokovi. Naravno, naglašujući previše tradiciju, priječio se slobodan razvoj i tim se više približavalo arheološkoj studiji nego slobodnoj umjetnosti.

Zato i današnja Francuska ima svu silu vrsnih arhitekata, a malo umjetnika te struke, koji bi bili protagonisti svog vremena. Zanimljiv je pokret moderne arhitekture u Engleskoj.

John Ruskin, koji je po razvoj čitavog umjetničkog shvaćanja od eminentne važnosti, bio je prvi, koji je svom snagom naglašivao istinu u izražaju.

Novogotski stil morao je uzmaknuti pred snažnim pokretom modernog duha. Naravnost i istina bila je lozinka u umjetnosti. Što to znači u arhitekturi?

Stanovi, kuće u opće sve zgrade moraju biti gradjene prama našim potrebama. Pošto mi imamo sasvim drugi materijal naravno je, da to mora uplivati i na stil.

Drugo je graditi željeznom konstrukcijom. I zato ne valja, da nam kuće izgledaju kao da su mramorne palače, a kad tamo, one su kućetine sa stotinu siromašnih stanovnika gradjene ciglom i željezom.

Sve one lažne facade, ona imitacija svih mogućih stilova ne valja. Moderna arhitektura zahtijeva logičnost i praktičnost. Logično, da gradjevina bude prema materijalu i konstrukciji komponirana a praktično, da zaista odgovara potrebama, radi kojih je gradjena, u ilileu-u.

Na primjer: Parlament gradjen u antikom stilu. Moderna to ne prihvaća, jer nema razloga. Parlamenat, koj je gradjen tobože u antiknom stilu u istinu nije antikan.

Bit će facada sa stupovima quadrige itd. a unutrašnjost bit će moderna, jer to naš život zahtijeva. Dakle je taj antikni stil samo na izliku.

Ako još uz to stoji u blizini javna zgrada u gotskom stilu, a na drugoj strani u renaissanci dok su neke kuće u baroknom stilu, to je svakako više arheološki museum, po gotovo, kad oko njih i u njima buči moderni život.