U muzeju za umjetnički obrt, u četvrtoj sobi prvoga kata, nad vratima, imade zbirka drvenih narodnih preslica. Imade ih jednostavnih, sastavljenih, bojadisanih i neobojanih. Ali svaka je urešena rezbarijama. Neki čudni, rekao bih simbolički znakovi, koluti, trokuti i drugi likovi rese im gornje dijelove. To su radili pastiri.

Na paši, za dugih ljetnih ura dok stada lijeno griskaju ili se gdjegod odmaraju u zahladju. Ure prolaze, likovi rastu, razgranjuju se, kao da ih prede pauk, i poslije nekoliko dana, moguće i tjedana izlazi ispod običnoga pastiskoga nožića (“britvice”, “kusturice”, “škljoce”) lijepo urešen – dar mladoj momi, drugarici, sestri.

Tako je počeo Ivan Meštrović. Da je ostao u kraju u kojem se rodio (g. 1883. u Vrpolju, u Slavoniji) moguće nigda od njega kipara. Rezuckao bi preslice, šatovao štapove i tikvice. Ali njegovo djetinjstvo pade u kraj bogat – kamenom.

Kao jednogodišnje dijete odvedoše ga roditelji u svoj rodni kraj Otavice, kraj Drniša, otkuda su i pošli samo na rad u Slavoniju. Kasnije, u četvrtoj godini, proputovao je s njima Bosnu i sjeća se mnogih mjesta.

Tek i to je putovanje trajalo samo kratko vrijeme i oni se i opet vratiše u kršne Otavice, u kojima Meštrovići bijahu od davnine. Tuj je Ivan proveo dobu do 15 godine, kao pastir. Zimovao je kod kuće, a ljeto mu je prolazilo u planini, sa stadom.

Ja nijesam bio u onom kraju i ne bih mogao podati slike njegove, tek po jednoj fotografiji zaključujem, da mora biti pust, mrtav i teško siromašan. Ljudi malo, a i oni rijetki siromašni.

Kraj, iz kojega je Marušić iznio “Liječničke zapiske”, pune bijede i prepuke sirotinje. Za dugih zimskih večeri, kada se radi štednje ne pali svjetlo, kada se sjedi u polumraku oko ognjišta, a bura vani zavija, rekne tkogod pjesmu, o Marku, o Milošu, o Srdji… zaboravlja se na bijedu, na sirotinju i započne živjeti drugim životom.

I što se više one pjesme ponavljaju, biva taj drugi život veći, ljepši i miliji. Pa kad opet osvane proljeće, kad nastane ljeto onda ondje, daleko u planini, daleko od ljudi, osvanu oni junaci, ožive ona bića i kao da će se probuditi i ustati iz gologa, raznolikog krša.

U jednoj se stijeni ukaže Miloš, onaj Miloš koji će… Tek ne ima ruku, a i noge su mu duboko u kamen zapale, a ondje se naslonio Marko… ali i njemu manjkaju uda, trup… sve, vidi se samo glava… a onamo opet stupaju snahe…

I tako redom. Ure, dane i dane. U svako doba ukazuju se drugdje i drugačije, već prema tomu kako pada sunce, kako niču sjene i s kojeg ih se mjesta gleda.

A ljudi nigdje, nigdje na daleko i široko. Nigdje nikoga, osim stada, njega i njegova svijeta… Ali on nije tuj počeo. Počeo je s preslicom i končanicom i vretencem. I ubrzo izidje na velik glas.

Nitko nije umio tako lijepo išarati kao on. A onda je on izmislio još nešto. U vretence izdube rupu i stavi u nju zrno graška ili olova, pa kad se takovo vretence vrti medju prstima, zvrči i šumi, kao tih i jednoličan odgovor na slabe jednostavne misli.

A u preslice je uložio, medju one razne šare i likove malena zrcala, nek se moma vidi, nek pogleda sebi lišce kad joj srce zadrhće od taštine, od ljubavne sreće i čežnje za milovanjem.

I puče mu tako slava po svem kraju, kao najvještijem presličaru. Ali trebalo je, da ne ostane pri tome. Neki invalid, što je stradao u Bosni za “ukopacije” ustreba šljaku, Ivanov otac, stolar, tesar i majstor od sviha zanata, što ih treba selo od sedamdesetak kuća, primi narudžbu za tu šljaku i povjeri je Ivanu.

A Ivan se prihvati posla, izradi šljaku, kakove još hromi nije imao, svu je izkiti i još je okruni drvenom cipelom na kojoj bijahu točno izradjeni peta, poplati i čavli.

Hromom se bijaše posao dopao, tek ona ga cipela pod pazuhom žuljala i Ivan načini drugu šljaku, koja je umjesto cipele imala stopala gole, neobuvene noge.

To je bila prva radnja figuralne naravi. Poslije toga izradjivao je od drveta likove narodnih velikana: bana Jelačića, Antuna Starčevića, Strosmayerra, Račkoga.