Držim da je sada vrijeme, da se u kratko osvrnem i na samu zgradu, koju nam za preliminarnih 500.000 forinti a faktičnih 700.000 forinti sagradiše poznati stručnjaci, bečki arhitekti Fellner i Helmer. Nije do mene istraživati, što je našu vladu potaklo, da baš ovoj tvrtci – a bez prethodnog natječaja – povjeri gradnju novog hrvatskog glumišta, kad bi se zato mogao možda i koji domaći ili slavenski graditelj naći.

Konačno Fellner i Helmer imadu svoj zasluženi renommee i danas su “u modi”.

Oni su sebi konstruirali tip kazališta u ukusnom i zamamljivom barok-slogu, s vrlo živahnim i prijaznim gledalištem, gdje se ulazi i izlazi, dosta zgodno porazmješteni, premda ne znam, bi li se u slučaju nesreće općinstvo moglo snaći i ne bi li u sredini parketa, pak u koridorima pred garderobama nastao metež.

Naprotiv su im mane, što se s jedne strane ova njihova barok facada u svim njihovim zgradama s jednakom dosadom ponavlja, bez obzira na obilježje grada i okolice, te im sve izlazi na isti kalup, i što takova barokna ornamentika već a priori isključuje svaki monumentalitet gradjevine te joj podaje neki provizorni karakter, a s druge strane, što dakako lažnu luksurijoznost gledališta (jer se sav materijal gips, stukatura, cement, a gotovo nigdje nema kamena) žele nadoknaditi štednjom na pozorišnoj uredbi, uredskim prostorijama i garderobama, što je kod svakog glumišta ipak najvažnije.

Kako pako nalikuju sva Helmerova glumišta jedno drugomu kao jaje jajetu, to se sve ove prednosti, ali i mane (kojima kod nas, zbog nestašice strukovnog nadzora, pridodjoše još i neke nove) opažaju jednako i kod novog zagrebačkog glumišta.

Prvi moj prigovor bio bi protiv mjesta samog, gdje stoji, jer leži apsolutno na periferiji grada, u mrtvoj četvrti medju školama, zavodima, vrtovima i željezničkom prugom, koja i onako sprječava razvoj grada.

Drugi bi mi prigovor bio, što hrvatskomu glumištu nedostaje svako narodno obilježje i što mu je glavna facada prema sjeveru okrenuta, te budući nezaštićena, otvorena vječnomu propuhu kroz vestibil i balkon.

Nadalje je i sama zgrada premalena za ogroman prostor, na kojem stoji, i za perspektivu, koja joj se pruža, a po vanjštini , te onim baroknim figuricama, uz otvoren balkon, bez impozantne loggi-e, ona nije nipošto zgrada, koja bi i vanjštinom označivala hram hrvatske Talije, rječju nije monument, nego samo etablisement.

Kad se je već pridržala ona tipična Helmerova facada, bar su se na porticima nad dverima i u nišama mogli postaviti kipovi zaslužnih muževa (Demetra, Lisinskog itd.) izradjeni od domaćih umjetnika, a isto je trebalo učiniti i u malenom foyeru u prvom katu, koji izgleda danas otprilike kao couloir “centralne kupelji” u Beču, te mu fali svaki ures, koji bi podsjećao na glumišno umijeće.

Uz to bi se i na stropu foyera, gdje nam sada oko nasljadjuje pogled naslikanog neba i nekoliko bezazlenih ptičica, mogla smjestiti i kakva alegorička ili historijska slika kojeg domaćeg umjetnika, koja bi mogla krasno nadopunjavati zastor majstora Bukovca.

Mogla bi se tako u srednjem polju prikazati apoteoza iz “Kraljevića Marka”, sa sabranim narodom iz sviju južnoslavenskih krajeva u krasnim našim kostimima, na obje strane pak mogli bi staviti glavni prizor iz Držićeva Stnaca i prizor gdje “Porin” prima mač, da oslobodi dom.

Gledalište i lože doista nas na prvi pogled očaravaju svojom prijaznošću i svjetlinom, pak je i akustika u gledalištu prilična, tek se iz pokrajnih stolica u parketu i loža slabo vidi i to jedva tri četvrtine pozornice, čemu je razlog da je takozvani prosjek pozornice preuzak i previsok, a pozornica u proporciji preduboka.

Tome je kriv – kako mi rekoše – gospodin savjetnik, koji da je od graditelja zahtijevao, da se na novoj pozornici upotrebljavaju mnogo kraće dekoracije iz stare kuće, što se je dakako pokazalo nemogućim, jer su te stare krpetine u električnom svjetlu sada još gore izgledale.