Bivši o zemaljskom trošku na XIX. obćoj njemačkoj učiteljskoj skupštini, koja se ove godine 8. 9. i 10. lipnja držala, gledao sam, da se što više tom sgodom u prilog našega napredka koristim. S tog sam polazio ne samo sjednice rečene skupštine, nego sam obišao i pregledao takodjer njekoje učevne zavode, spadajuće u krug pučke škole; pa što sam vidio, čuo i izkusio, to evo priobćujem u ovo njekoliko slika svojim sudrugovom i prijateljem pučke škole i obrazovanosti.

U koliko je u obće za misaona čovjeka zanimivo i poučno, da sazna idee, koje drugdje s narodnim napredkom pokreću, u toliko se nadam, da će i ove moje slike barem gdjekojemu dobro doći; a to tim više, počem se i u nas o napredku obrazovanosti snuje i radi, i počem nam kao zaostalim druga i nije, nego se u naprednije ugledati, pa što u njih dobra nadjemo, to u svoj cvjetnjak da presadjujemo.

Ja sam samo što je znamenitije sabrao: od skupštinskih govora one, na kojih se razprave temelje, ili u kojih se možebiti osobito zrcali struja pojedinih pedagogijskih smjerova, a od ostalih samo ono, što mi se je potrebnim svidjalo za obrazložbu izrečenih rezolucija; rodoljubivi pako štioc neka izabere, posvoji i u život prevesti nastoji, što po razboru svome nadje za dobro i prema narodnoj koristi.

Da sve nije dobro ni po nas probitačno, što nam se kod drugih milovidno ukazuje, to je moguće; ali svakako mora da je ipak puno dobra u tih ideah i težnjah dok su se Niemci s njimi i preko njih uzpeli na onako visok stupanj prosvjete i kulture, pa toga neka nipošto nezaborave oni, koji ništa prešnijeg neznaju, nego sve te idee grditi i anatemisati.

Nu baš ta zlatna i dragocjena zrnca iztražiti, to budi mila zadaća svakoga svjesnoga hrvatskoga učitelja i svakoga iskrenoga prijatelja hrvatskoga naroda, jer bez dobre pučke škole nije ni pučke prosvjete, a bez pučke prosvjete nije opet slobode.

Samo prosvjeta vodi k slobodi! Dok nas i sljednjega to osvjedočenje ne pronikne, ni nemislimo na bolju narodnu budućnost; a ja bi se sretnim scienio, kada bi ovim malenim trudom i najmanje to osvjedočenje medju nami oživio.

Tim bi se najljepše odužio narodu svom. Šta bi se činiti imalo, da se i naše pučko školarstvo unapriedi? Gledajući slavje njemačke pučke škole i veliki njezin napredak, i nehotice se je radjalo u meni ptanje: a što da mi činimo i radimo, da za tim napredkom preveć nezaostanemo, da ga koliko je moguće barem sliedimo, ako već nade nemamo, da ćemo ga posve stići?

To je pitanje tako blizu, da mu se čovjek upravo nemože ukloniti, kad s jedne strane vidi, kakov je drugdje na tom polju bujan život, a s druge se opet strane zna kakovo je u nas mrtvilo, da čovjeka upravo groza hvata, kad pomisli na posljedice toga nemara.

Nezna se zbiljam, šta bi čovjek upravo i mislio, kad vidi to nehajstvo naprama školi, s kojom su najsvetiji interesi naroda skopčani, i kad znade, kako se ona kod svih drugih naroda nada sve cieni i njeguje.

U Austriji je zakon školski bio jedan od prvih, što ga je ustavna era stvorila. Sva je Cislitava još razrondana, ali škola pučka ona je uredjena, i uredjena kao u malo kojoj državi.

Ugarskoj, čim je svoja postala, prva je briga bila, da si uredi svoje pučko školarstvo. Njezini sudovi, njezine županije, njezine obćine, sve je to još neuredjeno; ali pučke škole one su uredjene, one bješe prve, koje su stekle prema želji i potrebi narodnoj valjane zakone.

Samo je nam Hrvatom to zadnja stvar; mi jedini u Austriji ne bijasmo do sad u stanju, da si škole svoje uredimo, premda su nam u tom proste ruke, premda to možebit nijednomu narodu nebi nuždnije i potrebnije bilo, kao upravo nama.

Al što ćemo kad uz svu svoju nesreću, još i sami ne uvidjamo, gdje bi nam ponajviše lieka trebalo, pa da ondje vidamo i liečimo.

Ako je išta kadro ugled nam pred drugim narodom sniziti, to nam ga doista više nego išta drugo ponizuje ta nemarnost za svoj duševni napredak, ta neuvidjavnost velike znamenitosti pučke škole za kulturni život i napredak narodni, jer je to najjasniji dokaz nezrelosti naše.