Apolo i karlovačka prosvjetna društva. U predprošlom broju “Narodnog glasa” izašao je od autora “diletanta” dug članak pod gornjim naslovom. Nije mi svrha ispitivati kako je došao gospodin diletant na nezgrapnu prispodobu mene s pticom, koja nese jaja u tuđa gnijezda, već samo, da ispravim neke u članku neistinski prikazane činjenice: Na odnosnu srijedu i dan prije za generalnu probu do 6 sati je “Zora” prosvjetnom društvu iznajmila dvoranu za 30 K, a ne za 50 K.

Kad sam se ja u 5 sati na mjestu pojavio, čuo sam da su gospoda izjavila momu zastupniku, da će probu držati do 8 sati, protiv čega sam ja naravno prosvjedovao, ako i ne na onaj način, kako to g. diletant prikazuje, pak je dvorana bila ispražnjena u 6 sati.

Vrlo je diletantski predbacivati mi, što po koji put sam dijelim plakate prijateljima kinematografa, jer raditi nije sramota. Reći ću istinu o ugasloj lampi, tom davno prekuhanom zelju, nu koju pripovijest ipak g. diletant toliko dramatski prikazuje.

Istina je, da sam jednom pozvao policiju, da odstrani iz dvorane jednoga dječaka, koji je spremao da izazove skandal i paniku u dvorani. Ne bih rekao da je to bio đak, nu u glavnom je policija sama djelovala i vršila svoju službu po svom znanju, pak joj tu ne treba biti nauke od mene, a niti od g. diletanta.

Policija vrši nadzor nad mojim kino-kazalištem, a nisam još čuo, da bi diletanti vršili nadzor nad policijom. Ne znam, je li g. diletant akademik, nu izgleda da nije bio daleko od Karlovca, kad nije još vidio prenapunjene dvorane, ili možda ne zna, da osim sjedala ima stajaćih mjesta.

Kako je bila puna dvorana kod koncerta “Balokovićeva”, kod “Zorinog” prikazivanja oratorija “Stvaranje svijeta”, pak kod “Božićnjeg drvca”? Zar tada ne bijaše u g. diletanta brige za potres?

G. diletant čini meni samo reklamu i hvala mu zato, što priznaje, da sam ja kadar prenapuniti dvoranu. Zato treba brinuti se za poduzeće, kako se ja brinem, makar da i sam podijelim plakate, nu glavno je, da se publici pruži nešto po njezinom srcu i ukusu, a za jevtin novac.

Vrlo zgodno sredstvo zato jest baš kinematograf, ženijalno Edisonovo iznašašće. Zato publiku kinematografsku čine svi narodni slojevi, mlado i staro, seljaci i akademici, milijuni ljudi hrle dnevno u kinematografe da ondje traži zabavu i pouku, a i nalaze ondje pouke daleko više, nego je to g. diletant kadar uvidjeti.

Kino filmi jesu triumf stoljeća, a nikakova epidemija, a veličinu i snagu kinematografa ne će oslabiti nezadovoljstvo i jad očito mladoga g. diletanta, koji se ipak služi logikom starih gospođa, da prikaže, kako kinematograf kvari moral.

Istina je, da i u kinoliteraturi, osobito u početcima bijaše zakutnih romana, nu niti u velikim pučkim knjižnicama nisu samo klasici, pak se ipak knjižnice ne zatvaraju, ma da ima u njima dobar dio knjiga sumnjive sadržine.

Kad ali g. diletant u svojoj brizi za javni moral tvrdi, da su kinofilmi slobodni od cenzure, onda on vara i sebe i druge. Bez stroge cenzure ne smije u promet nijedan film (na čelu vrhovne oblasti za cenzuru stoji Hrvat, Dalmatinac dvorski savjetnik Marinović).

Naravno je, da ovakovu cenzuru ne vrše diletanti, već moderni ljudi, koji su prelomili štap nad pričom o rodi i djeci, pak puštaju da se čovjeka i na kazališnoj pozornici a i na kinopozornici prikazuje onako, kako on u istinu živi.

Ili mislite, da cenzura brani dramskom pjesniku pjevati o ljubavi, otmici, umorstvu i razbojstvu? Zašto dakle da se tragika ljudskoga života smije prikazivati u kazalištu, a ne smije u kinematografu?

U Karlovcu sam već dao 200 kinopredstava, pak ima akademskih obrazovanih ljudi, koji nisu propustili nijednu predstavu. Jedan od ovih reče mi jednom zgodom, da je kinematograf za nj vrlo zgodna jevtina zabava i odmor, bez koje ne može biti.

Vidi ondje krajeve svieta, što ih inače nikada poznavao nebi, vidi život i običaje naroda, kojih nikad poznavao nebi, vidi mnoge procese prirodne, industrijalne i socijalne vjerno i zorno prikazane, o kojima prije nije dosta znao.

A umjetnička vrijednost kinodrama ne smije se poreći kad se u račun uzme to, da se ne žacaju najveći dramatski umjetnici glumiti za film kao Zacconi, Novelli, Bassermann, Burghardt, koji nebi u Karlovac zabludili, da ih g. diletant vidi, ako ne na filmu a to mu škoditi ne će.

A koga da ne osvoji dražest Henny Portenove i temperament Aste Nielsen? Hvala vam dragi Apolone, što ste mi, ako i nehotice napravili reklamu, a “Zora” će Vam biti zahvalna, što ste i u njezino gnjezdo pokušali iznijeti po koje jaje poput one ptice skojom ste započeli.