Željeznice će u drugoj polovici 19. stoljeća postati žile kucavice europske liberalne ekonomije. Obečavajući visoke prinose dionica, željezničke će kompanije potaknuti rast špekulativnih ulaganja i dovesti 1873. do sloma bečke burze. Razvoj austrijske željezničke mreže diktirat će dioničko Društvo južnih željeznica i bankarski kapital obitelji Rothschild. 

Zagreb će se u tom razdoblju naći na sporednom kolosijeku glavnih željezničkih pravaca Austrijskog Carstva koji su povezivali Beč s Trstom i Budimpeštu s Rijekom.

Zagrebački Glavni kolodvor otvoren je 18. kolovoza 1892., trideset godina nakon dolaska prvog vlaka na današnji Zapadni kolodvor. Te je godine gradonačelnik Zagreba postao Adolf Mošinsky, koji će gradom upravljati idućih dvanaest godina. 1895. Zagreb će za njegovog mandata napokon dobiti i kanalizaciju. U međuvremenu će razvoj grada obilježiti dolasci i odlasci migranata, kako to i dolikuje europskom gradu zahvaćenom vrtlogom modernizacije s kraja 19. stoljeća.

Zagrebačku će kulturnu baštinu tako stvarati i đakovački biskup, našički povjesničar umjetnosti, karlovački urbanist, riječki veletrgovci, židovski, austrijski i ločendolski arhitekti, cavtatski slikar, velikokopaonički pedagog, varaždinski fotograf, vrpoljski kipar, miholjački pravnik, vinodolski političar, tovarnički pjesnik, petrovaradinski vojnik, ali i zagrebački gospodarstvenik, književnik, botaničar, skladatelj i kazališni redatelj talijanskog, njemačkog, češkog, mađarskog, slovačkog i srpskog porijekla.