Je li čitanje potrebno? Školska nauka ne podaje đaku svega što je potrebno za naobražavanje uma i oplemenjivanje srca. Česa ne daje školska nauka, to se mora steći dobro uređenim domaćim čitanjem. Zato i ima uza svaki učevni zavod učenička knjižnica. Da bi se bolje razumjelo kako škola i ne može podavati svega onoga, što je gore spomenuto, dosta je promisliti dvije svari.

Prvo je to, što škola podaje samo ono, što je svima upravo nužno, a ne osvrće se i ne može se osvrtati i na ono, za što bi koji učenik bio sposobniji ili za što bi imao volje. Evo za to primjera!

U školi se učenik uči poznavati samo neke, znatnije životinje, pa i o njima ne će naučiti sve, što se o tim životinjama znade.

Ali ima možda koji učenik, te je kao dječarac morao paziti na pčele, da ne odlete u šumu, kad se roje; vidio je, kako se roj ogrinja i spravlja u košnicu; vidio je kako se pčele drže matice itd.

Kasnije čuje u školi, da i mravi živu u društvu, pa bi htio, da potanko sazna, kako su uređeni. Koga to zanima, taj već mora uzeti knjigu o tom, – to se ne može u školi potanje razlagati i pokazivati.

A tako je kod svake nauke, koja se u školi uči. To je jedno. Drugo je ovo. U školi se uči i zadaje toliko, koliko može naučiti i onaj učenik, koi nije baš jake i bistre pameti. A što će onaj, komu je to premalo?

Taj će uzeti knjigu i naučiti više. Povrh svega toga treba držati na pameti, da bi učenici morali biti čitav dan u školi, kad bi škola bila za to, da sve nauče, što čovjeku u životu treba. To pak ne može biti.

Što učeniku podaje škola, a što dom i čitanje, to bi se moglo pokazati na ovoj prispodobi: Školska je nauka kao kostur, kojemu domaći uzgoj i čitanje daje žile i mišice.

Zato će svaki učenik nastojati, da školsku nauku po svojim sposobnostima i posebnoj volji za koju granu znanja popuni. Ne bude li tako radio, u njegovu će se znanju i mišljenju uvijek opažati praznina, pa imao i dobre školske svjedodžbe.

Što treba čitati? Svijet je danas, može se reći, pun knjiga. Ima knjiga dobrih, zlih i beskorisnih. Dobrih je knjiga najmanje, beskorisnih najviše. Čovjek mora pročitati mnogo knjiga, pa ne će ništa naučiti, nego samo vrijeme potratiti.

A vrijeme treba da štedi osobito đak. Đaku treba vremena za učenje, za odmor, za zabavu. Da ne trati uludo vremena na čitanje zlih i beskorisnih knjiga, treba mu upute za izbor knjiga, a tu mu uputu mogu dati roditelji i škola.

Spomenute su zle knjige. Koje su to? To će dobro dijete lako spoznati samo. Ako je u knjizi što takovo, što dijete spoznaje kao zlo, knjiga je zla, pa će ju učenik ostaviti, kako se kloni i svakoga drugoga zla, ako ne će griješiti.

Koji učenik ne pozna zle knjige ili ju pače rada čita, taj je pokvaren, duša mu je izopačena. Koje su knjige beskorisne, kaže sama riječ. Beskorisne ili s toga, što su pisane s neznanjem, ili što je u njima govor o neznatnim i nepotrebnim stvarima, ili su pisane nejasno.

Tu učenik treba najviše tuđe upute, upute starijih, iskusnijih. Posebna je vrst beskorisnih knjiga ogromna većina kojekakih pripovijedaka (romana) prevedenih u nas obično, i to kojekako, iz tuđih jezika.

Koliko ima ljudi koji su premnogo dragocjena vremena potratili na čitanje ovakvih stvari, a ne znaju baš ništa o takim književnim djelima, bez kojih se ni pomisliti ne može pravo obrazovan čovjek!

Dobre su knjige ili poučne, ili zabavne. Za obadvoje neka se učenik drži pravila: da ne čita niti samo zabavnih, niti samo poučnih, već neka čita i jedne i druge. Da se pak ne izgubi u mnoštvu knjiga, neka se drži ovoga pravila.

Prvo je pravilo: od poučnih knjiga neka čita najprije one, iz kojih će školsku nauku popuniti, zatim one iz kojih će naučiti poznavati svoju domovinu u prošlosti i sadašnjosti.

Drugo je pravilo: ako se učenik laća koje poučne knjige, koja mu u ono vrijeme, kad je čita, ne pomaže u školskoj nauci, a ne radi ni o hrvatskim stvarima, onda neka radi ovako: neka se ne laća sad ove, sad one struke znanja, već se neka drži jedne: neka uči koji jezik, povjest, zemljopis, prirodne nauke.