Neki se njemački filozof izjasnio za katedrom kako je dobro sve, što se događa, kojega se načela i u današnje doba pridržavati namjeravamo. Stoga je dobro učinilo privilegirano društvo južne željeznice kada je samo u “Wiener Zeitungu” izvijestilo da se pruga od Kamenoga Mosta do Siska otvara dana prvoga listopada ove godine.

Kakvo je to klicanje bilo, kada je u jednom primjerku “Wiener Zeitunga”, koji stiže u Zagreb, jedna kršćanska duša sretnim slučajem otkrila kako će se čin otvorenja prvoga listopada dogoditi.

I dobro da je tako, a još bi bolje učinili kada bi prije u Weimaru, Frankfurtu, Londonu i Parizu izvijestili da će se od prvoga listopada željeznicom moći putovati od Kamenoga Mosta do Siska mi bismo to preko Pariza još brže saznali.

Bilo je, dabogme, mnogo ljudi koji su smatrali da je o tome i nama trebalo nešto reći. Non consentio, jer željeznica koja prolazi kroz Hrvatsku nije za Hrvate, već za druge narode, od kojih najbitnije nije potrebito niti spominjati.

Bijedna “Agramerica” i bijedni “Pozor”! Žalili su se, kukajući, zašto vijest o otvorenju hrvatske željeznice nije u hrvatskim novinama objavljena. Non consentio, jer je Beč glavni grad Austrije.

Kada bi Hrvati bili pametni, ne bi izdavali nikakvih novina, budući da ih je u Beču i bez toga dovoljno, a time bi umah nestalo svake konfuzije. Ono što se događa, dobro je upravo tako!

Naše je gradsko vijeće zaključilo proslaviti otvorenje željeznice na slavan način. S tim se ciljem uputila deputacija, s gradonačelnikom Friganom na čelu, upravi željeznice, želeći se s njome nekako dogovoriti, ili, kako to već biva, posavjetovati se, a uprava…

Ono što se događa, dobro je, kao što se i gospodin gradonačelnik zagrebački uvjerio, a o kojem se šire nepotvrđene glasine da su i on i članovi dotične deputacije grubo kući otpravljeni.

Proslava je propala! No puk je naš ipak toga otvorenja željan bio. Prema “Wiener Zeitungu” vlak je iz Beča trebao stići 1. listopada ove godine u 6 sati i 59 minuta navečer.

Pola su dana stoga putovali ljudi na kolodvor, a među tim se ljudima našao i pisac ovih redova. Pošteno govoreći, prvenstveno me zanimalo koliko će cilindara i frakova doputovati u Zagreb.

Budući da je prvoga listopada kod nas već jesen, a ujesen, kako je općenito znano, dani su već kratki: zato se nećete mnogo ni čuditi kada vam kažem da je oko sedam svuda uokolo, pa tako i na samome kolodvoru, tama.

No onomad je baš bio pravi mrak, jer je nebo bilo pokriveno dosta gustim oblacima koji su ukazivali na pljusak. Jadničak je mjesec skrio svoje bistre oči, a zvijezdama se izgubio svaki trag.

Tako to biva i kod vas, no s malom razlikom u tome da za mraka na kolodvoru gore lampe ili svijeće ili plin ili nešto drugo što proizvodi svjetlo; od toga svega ništa nismo primijetili dana 1. listopada navečer na otvorenju željeznice.

Na zagrebačkome kolodvoru doista ništa nije gorjelo niti svijetlilo, vladala je tamo tama kakva vlada samo u praznim glavama ili u podrumima podzemlja gusta, neprozirna puka tama, tama, štono se kaže egipatska, a u tami je čekalo kakvih 2000 ljudi dolazak bečkoga vlaka.

Vlak je stigao ali u tami, jer je i u vlaku vladala tama, budući da niti u jednome vagonu nije ništa gorjelo niti svijetlilo. Da vlak nije zaštropotao, ne bismo bili niti znali da je stigao i čekali bismo tako valjda do dana današnjega.

U tami je stigao bečki vlak, u tami i otišao, a mi smo se u tami razišli kućama. Je li tko doputovao iz Beča ne znam; je li tko krenuo iz Zagreba za Sisak, također ne znam, znam samo to da ništa nisam vidio.

Hvala gospodinu nebesa i zemlje što sam se jošte zdrav i u jednome komadu dokopao doma bez nesreće i ozljede. Tako je otvorena željeznica u Zagrebu dana 1. listopada ove godine