Moderno je doba sa općom naobrazbom proširilo i opet smisao i zanimanje za umjetnost. Svatko hoće, da je uživa, da ju pozna i shvaća. Svatko hoće, da mu ona donosi tipove, formulare za mišljenje u čuvstvovanje; hoće da mu prikazuje njegove vlastite misli i osjećaje, koje još nisu dobile jasnoće i oblika nego tek nejasne i maglovite drijemlju u kojem kutu njegove svijesti.

Svatko hoće da mu ih ona prikaže savršene, očišćene, u umjetničkoj, idealizovanoj formi. Ta je težnja tek posljedica onoga, što je najbolje u čovjeka, – posljedica čežnje za apstraktnim savršenstvom.

Shvatljivo je, da se ta težnja za shvaćanjem kod pojedinaca ističe ponajpače spram njegove – spram suvremene umjetnosti. Ta svaka ideja, koju ona izražava, jednim je dijelkom i njegovo vlasničtvo.

Ne trebamo se dakle čuditi, da se je porodila tolika pobuna medju duhovima, kad je u potonje vrijeme izašao na površinu nov smjer u obrazovnoj umjetnosti: smjer nov al najvećemu djelu općinstva skroz nerazumljiv.

On se pričinja poput kake tajne kabalističke znanosti, koja je pristupna samo nekolicini upućenih. To je razjarilo općinstvo. Općinstvo reklamira burno svoje pravo na umjetnost, ono hoće i u napredak da shvaća, sudi i uživa.

Pa kad mu to ne uspjeva, obara se s bijesom prevarenoga na umjetnike, koji grade takve neshvatljive stvari i žigoše ih neznalicama i sljeparima. Tko je dakle kriv? Općinstvo ili umjetnici?

U najboljem slučaju mora jedna stranka da ima krivo. Ali nije ni jedno ni drugo. Krivnja leži duboko sakrivena u samoj stvari, a djelomice i u tom, što općinstvo ni o bivstvu ni o ciljevima toga novoga smjera, ništa, a ma baš ništa ne zna.

Najprimitivniji pojmovi nisu jasni. Novi smjer, koji se zove “secesija”, sa mnogo je samosvijesti pohrlio u svijet, no pčinio je kod toga veliku etiketnu pogrješku: zaboravio se naime predstaviti i reći, tko je i što hoće.

I to mu je unijelo redoviti plod takih pogrješaka: mnogo neprijatelja i mnogo opadanja… Svrha je ovomu članku, bar nešto doprinijeti da se općinstvo upozna sa ciljevima i principima toga “novoga smjera”, što ga zovemo “secesijom”.

Jer sa spoznanjem doći će i shvaćanje, a sa shvaćanjem i ljubav k novoj umjetnosti i užitak u njezinim djelima, koja nisu nego djela umjetnosti, kojoj pripada budućnost… Što je secesija?

Počnimo s imenom! Secesija je vrlo staro ime u vrlo modernoj oznaci, a za prastar pojav u umjetnosti. Ime samo uzeto jeiz rimske povjesti. Što znači, poznato je svakomu, koji se nasladio pričom lukavoga Menenija Agrippe, pričom “o trbuhu i buntovnim udovima”.

Plebejci, pritiskivani od patricija i izrabljivani u svojoj ekonomskoj i vojničkoj snazi, odlučiše iseliti se iz Rima, pa ostaviše zato grad, te odoše sa ženama idjecom na Mons sacer.

To se dogodilo god. god. 494 pr. Kr., a zvalo se secesio plebis. I u umjetnosti dogadjalo se slično. Stariji umjetnici, koji su se po ugledu i moći osjećali patricijima medju ostalima, pritiskivali su mladje.

S čim se oni nisu slagali, bilo je anatemizirano. Nisu dopuštali mladima da stvaraju po volji, a što je bilo stvoreno po vlastitoj namisli, tomu nisu davali, da se izloži ili proda. Na to se mladi sjediniše i složiše – i odcijepiše se od starih.

Imenicu “secesija” udomili su u umjetnosti Monakovljani. Godine 1892. ostavi jedan dio monakovskih umjetnika pod vodstvom poznatoga slikara Franz Stuck-a monakovski “Künstlergenossenschaft”, te osnuje novu udrugu: Die Secession.

U povodu toga prestadoše izlagati svoje tvorevine u kraljevskom “Glaspalast-u”, te uzeše priredjivati vlastite izložbe: “Die secession”. U borbi, koja se uslijed toga razvila, u rječitim dvobojima i tuči papirnih strijela udomila se sasvima ta zgodna i pregnantna imenica, te je danas u svačijim ustima.

“Secesija” je dakle oznaka zastupnika modernih, naprednih ideja, naprama zastupnicima starih, konzervativnih ideja. Ta pojava, koju danas zovemo “secesijom”, baš je tako stara kao i umjetnost sama. I u umjetnosti radjao se napredak, kao svagdje, samo uz trvenje i borbu.