Predstojnik vladinog Odjela za bogoštovlje i nastavu Izidor Kršnjavi odlučio je problem nepostojanja likovnih umjetnika u Zagrebu riješiti uvozom radne snage. 1893. je iz Pariza u Zagreb pozvao Vlahu Bukovca. Prije nego što će se školovati na Cabanelovoj Akademiji likovnih umjetnosti i postati cijenjeni slikar Pariških salona, Bukovac će mladost provesti poput junaka kakvog avanturističkog romana. 

Preživljavat će radeći kao trgovački pomoćnik, pomorac, crtač, konobar i amaterski slikar, potucajući se od rodnog Cavtata do Amerike i natrag.

Poziv da se nakon šesnaest pariških godina nastani u Zagrebu, objeručke je prihvatio. Vilu na Montmartru zamijenit će kućom na Donjem gradu, čiju će izgradnju 1896. financirati obiteljskom ušteđevinom. Iste će godine sa skupinom mladih autora predstavljati Hrvatsku na Milenijskoj izložbi u Budimpešti.

Uspjet će u zahtjevu da se hrvatski paviljon preseli u Zagreb na Tomislavov trg i postavi tridesetak metara od njegove kuće. Time će Zagreb dobiti prvi reprezentativni prostor za izložbe i slikarske atelijere. Novoosnovano Društvo hrvatskih umjetnika će 1898. u Umjetničkom paviljonu organizirati izložbu pod nazivom Prvi hrvatski salon i tako najaviti rađanje hrvatske moderne.

Usprkos uspjeha salona, Kršnjavi će se novinskim pamfletima obračunati s hrvatskim secesionistima, optužujući ih za anarhiju i nemoral. Otjeran licemjerjem lokalnih konzervativnih autoriteta, Bukovac će nakon samo pet zagrebačkih godina odseliti u Prag.