Svijest i srce naroda jest ono sveto gojište i shranište, u kom se prema potreboćama narodnima plemenite misli, plemenite želje i zahtjevi radjaju i čuvaju; pak što narod čestit i nevin polag zakona vječite pravde i istine u svijesti svojoj pomisli i ushtije, što u srcu svom zaželi, to pod blagim uplivom božje promisli prije ili poslije sve prepone i spletke ljudske nadvladati i u javnom životu ožudjenim plodom uroditi pora.

To je, što poštenjaka i tada tješi i hrabri, kad se tmasti oblaci nad glavom domovine viju.

Meni, gospodo narodni zastupnici, u ovaj svečani čas srce pod teretom želja, koje za mili dom i rod svoj gojim, ponešto olakša, pače od radosti ustrepti, dočim vidim jednu od najusrdnijih i najplemenitijih namjera naroda našega s tolikim vašim odobrenjem, s tolikim vašim usklikom i ushićenjem primljenu i oživotvorenu; namjeru naime, da se putem akademije znanosti u pomoć priteče narodnomu obrazovanju, narodnoj knjizi našoj, koja je doslije pod uplivom raznih nepovoljnih okolnosti samo životarila i tako rekav kukavila.

Jednodušni usklik i ushićenje vaše, s kojim evo namjeru rečenu prigrliste, poručanstvo narodu našemu pruža, da ne ima nijednoga medju nama, koji bi se dušom i srcem narodnim željama, narodnim pravima, narodnoj časti i ponosu iznevjerio; pače da svi živo osjećamo nužde i potreboće naroda našega, rane ljute, s kojih toliko boluje; da svi dobro shvaćamo uzvišenu zadaću naroda našega; da, gdje se o tom radi, da se narodu našemu ujamči sretnija i slavnija budućnost, razlikosti mnijenja medju nama ne ima, da smo tada svi jedna duša i jedno srce.

Jednodušni usklik i ushićenje, s kojim akademiju znanosti pozdravljate, uvjerenje je, da je plemenita želja i namjera ova narodu svemu, da je svima nama upravo iz dna srca i ljubavi proistekla.

Gdje je srce i ljubav tvoja, tu je veli Pismo i blago tvoje. Gdje je toli srdačna jednodušnost, tu će biti blagoslov božji, tu će biti i blagodarna desnica naroda našega, bit će tu primjernim načinom blagodarna desnica plemenitih naroda našega zastupnika, ter će pomisao tu do onoga stepena savršenosti dovesti, koja časti i dostojanstvu naroda našega odgovara, koja odgovara uzvišenomu cilju, koji nam pred očima trepti, da nam naime blagorodica i blagovjesnica više svjetlosti i višega izobraženja, knjiga narodna, svaki dan to više procvate ter narod naš duševnim blagom svojim u tolikom izobilju obogati, da se naskoro s najizobraženijim narodima svijeta ustakmiti može.

Što se malenkosti moje tiče, hvalim srdačno g. vel. županu križevačkomu, hvalim svima vama, gospodo, na tolikoj vašoj pohvali, na tolikoj dobrohotnosti i toli blagom sudu o meni.

Ja ništa drugo, gospodo, ne učinih doslije, nego samo puku dužnost ispunih prama narodu svomu. Bog me i mila domovina od malih nogu tja do danas stostrukim načinom dužnikom svojim učini; ja se trsim i trsit ću se do groba svoga što mogu bolje Bogu i domovini se odužiti.

Ja sam, gospodo, od prostih, neukih roditelja proizišao te sam osobito u mladjoj dobi svojoj podosta tegoba u obrazovanju svom oćutio; znam dakle iz vlastitoga iskustva svoga, što će reći miloj domovini i sinovima domaćima sredstva višega duševnoga izobraženja pružiti.

Oni, gospodo, koji su nas rodili i odgojili, tijelo su nam i tjelesni život dali i othranili, ter su zato vječitoga našega priznanja, vječite zahvalnosti vrijedni; koji nam pak sredstva k višemu duševnomu izobraženju pružaju, oni nam viši život daju, koji toliko više vrijedi od prvoga, koliko više vrijedi nebo od zemlje, duh od tijela, dobra duševna od blaga tjelesnoga.

To su oti duševni roditelji, kojima nigda dosta priznanja, nigda dosta zahvalnosti iskazati ne možemo.

Dobra, gospodo, koja uživam, zakoni crkveni baštinom siromaha nazivlju. Ja scijenim, da je za sad mila domovina naša, što se sredstava za duševni razvitak tiče, još veoma oskudna i siromašna; scijenim dakle, da je svih nas sveta dužnost oskudnoj i siromašnoj domovini našoj u pomoć priteći.