Dok će se 1860. u Britanskoj kraljevskoj akademiji odvijati žestoki sukob znanosti i crkve oko nove Darwinove teorije evolucije, u Zagrebu će đakovačko-srijemski biskup Josip Juraj Strossmayer pokrenuti inicijativu osnivanja Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Strossmayer će Akademiji donirati 50.000 forinti i šest godina kasnije, nakon usvajanja pravila, postati njezin pokrovitelj. 

Akademija je organizacijski podijeljena na historičko-filološki, filozofičko-juridički i matematičko-prirodoslovni razred, a jedna od prioritetnih zadaća postat će joj standardizacija hrvatskog jezika.

Hrvatski će se jezik u austrougarskoj babilonskoj kuli boriti za pravo glasa s njemačkim, mađarskim, češkim, slovačkim, poljskim, ukrajinskim, talijanskim, slovenskim i srpskim. U prijeporima oko sličnosti i razlika hrvatskog i srpskog jezika, Akademija će zagovarati ciljeve bečkog književnog dogovora iz 1850. kojim se raskomadana književnost južnoslavenskih naroda nastoji ujediniti.

Jezik je nazvan hrvatski ili srpski, a svoj će prvi rječnik dobiti 1880. Te je godine 83% stanovnika Hrvatske i Slavonije bilo nepismeno. Veliki potres odgodio je svečano otvorenje novoizgrađene Akademijine palače na tadašnjem Akademičkom a današnjem Strossmayerovom trgu. Otvorenje će zbog potrebnih adaptacija biti odgođeno sve do 1884. Te je godine Strossmayer poklonio i zbirku slika starih talijanskih majstora, koja je smještena u novoj galeriji u palači Akademije.