Početkom 20. stoljeća u Zagrebu je radilo 25 kavana u kojima se moglo, uz kavu i dim cigareta, pojesti komad bečke torte, pročitati desetke europskih novina, razglabati o politici ili odigrati partiju biljara. U inventaru starih zagrebačkih kavana zasigurno ćemo pronaći stolac broj 14. Ovu će ikonu produkt dizajna Michael Thonet još sredinom 19. stoljeća početi proizvoditi u Beču.

Na križanju Gundulićeve i Ilice u zgradi Hrvatsko-slavonske zemaljske centralne štedionice 1906. će se otvoriti kavana Corso. U njoj će se uskoro, među stalnom klijentelom, zateči i Antun Gustav Matoš.

Ovaj će nesvršeni đak Klasične gimnazije u Zagrebu i nesuđeni veterinar s diplomom bečke vojne škole postati idol zagrebačkih boema i jedan od najslavnijih hrvatskih književnika.

Za Matoša je dobar pripovijedač rezak, ajnfah, kratak, humorist, cinik, ironičar i sarkast. Takav će biti i stil njegovih novinskih članaka u kojima se britko obračunava sa zagrebačkom malograđanštinom. Boraveći na prijelazu stoljeća u Beogradu i Parizu, Matoš će se s nostalgijom prisjećati Zagreba.

Smatra kako Zagrebu nedostaje elita europskog velegrada koja stoji nad svim socijalnim oprekama jer je sastavljena od svih najboljih socijalnih elemenata pa stvara najviši tribunal javnog mnijenja i daje svim društvenim klasama pravac u dobrim i lošim običajima.

Nakon trinaest godina izbivanja, Matoš će se 1908. vratiti u Zagreb. Neumorno će kritizirati usku varoš i uske ljude sve do svoje smrti 17. ožujka 1914. Četiri mjeseca kasnije započeo je 1. svjetski rat.