Gradec je 1242. pružio utočište mađarskom izbjeglici Beli IV i zauzvrat dobio status slobodnog grada. Srednjovjekovne zidine Gradeca i Kaptola šest su stoljeća štitile Zagrepčane od Tatara, Turaka i jedne od drugih sve do sredine 19. stoljeća kada ubrzano dolazi vrijeme modernih gradova i nacionalnih država.

Nove ideje liberalizma, socijalizma i nacionalizma pokrenut će početkom 1848. građanske revolucije u cijeloj Europi. Marx i Engels će iz Londona pozivati proletere na ujedinjenje, dok će liberalni revolucionari od starih monarhija tražiti demokraciju i parlamentarne izbore. Za njih će se boriti i kratkotrajno izboriti oružjem.

U gušenju revolucija važnu će ulogu odigrati austrijski pukovnik i hrvatski ban Josip Jelačić. On će prvo u ožujku 1848. s hrvatskim skupštinarima u Zagrebu zahtijevati slobode tiska, vjere, učenja i govora, a Zagrepčani će iz poštovanja te iste godine po njemu nazvati glavni trg.

Potom će hrvatske zahtjeve pokušati ostvariti braneći Habsburšku Monarhiju od revolucija u Beču i Pešti. No nakon Jelačićevih vojnih uspjeha, prostor će se hrvatske autonomije, suprotno očekivanjima, smanjiti. Modernizacija se međutim nije mogla zaustaviti.

Austrijski car Franjo Josip će na poticaj bana Jelačića donijeti 7. rujna 1850. patent o ujedinjenju Gradeca i Kaptola i tako stvoriti pretpostavke razvoja modernog grada. Sedam godina kasnije u Zagrebu je popisano 16.657 stanovnika, što je bilo četrdesetak puta manje od 683.000 tadašnjih građana Beča.